Bio je predivan proljetni dan. Vraćala sam se kući s posla i odlučila šetati veći dio puta, bez tramvajske gužve. Stavila sam slušalice i pustila omiljenu glazbu. Divila se ljepotama prirode, promatrala ljude po putu, pronalazila lijepe sitnice svoga grada. Dan na poslu prošao je odlično i bila sam nekako baš zadovoljna svojim radom.
U jednom trenutku glazbu je prekinuo njezin glas: ” Gdje si?” Već po tonu znala sam sve. Slijedi još jedna priča o tome kako joj je u životu teško, koliko briga ima, kakve joj probleme stvaraju oni oko nje, ljudi i posao, ne zarađuje se dovoljno, ne poštuje se njezin trud, nikoga nije briga, dani joj prolaze u tjeskobama i napetostima…
U tih par minuta nestalo je sve. I smiraj duše. I spokoj srca. I ljepota grada. I miris prirode. I ponos zbog uspješnog dana. Odjednom sam i ja bila kao i ona- jadna. Pokupila sam svaki osjećaj. Doživjela ga kao da je moj. Svu težinu njezinog svijeta stavila sam na svoja leđa. I znate, ne bi bilo toliko teško da mi nije bliska i da nije moja. Vjerojatno sam zbog toga tako lako uzimala njezine težine. Težine koje nisam mogla nositi. Ne jer nisam htjela, već te težine nisu bile stvorene za moja leđa. Nisu bile moje.
Ponavljalo se to godinama. Slični razgovori na tjednoj bazi. Dok nisam jednog dana shvatila da sam postala nečija kanta za smeće. A kanta samo prima u sebe i širi neugodan miris. Svaki moj savjet, riječ utjehe, prijedlog, ohrabrenje, moj život i moje teškoće, moja sreća i pobjede, nisu bile važne. To znači da nisam bila važna ja. I to je tako teško za priznati.
No, priznala sam sebi. I rekla njoj kako više ne mogu. Zabranila sam da me zove i priča samnom tako. Rekla sam da ne vidim smisao i da mi je preteško nositi teret koji mi ne pripada. Želim pomoći, ali to više nije bila pomoć.
Shvatila je. A ja? Ja sam ozdravila. Na toliko razina, dragi prijatelji.
Tako je lijepo biti rame za plakanje.
Uho za slušanje. Prijatelj za savjete. Zagovornik u molitvi. Pomoć u potrebi.
Ali kanta za smeće više nikada.
