Sjećam se kada mi je na početku naše veze, prije sada već davnih (dok pišem ne vjerujem) 9 godina, rekao da se s njime neću moći svađati.
Zaista to nisam razumjela niti sam vjerovala da je to moguće. Svađe kakve sam do tada poznavala bile su sastavni dio svakog odnosa. Većine mojih odnosa i onih koje sam gledala pokraj sebe. Tko se voli, taj se i svađa, zar ne? To je znak strastvene ljubavi.
Na početku me jako smetalo (čitaj izluđivalo) njegovo blago i tiho pristupanje mojim ludim i glasnim emocijama. Najdraže (čitaj prestrašno) bi mi bilo kada sam mu u kasne večernje sate nabrajala sve što je taj dan krivo napravio, propustio napraviti i s čime me sve prije 3 mjeseca povrijedio. Na što bi gospodin često, ni manje ni više nego zaspao, uspjela bih to primjetiti u pauzama svog monologa po njegovom usporenom disanju.
Sve u svemu, da skratim priču koja je sve samo ne kratka.
Da, u svakom odnosu može doći do svađe, ponekad je zdravo da do iste dođe. No, kakve svađe? Svađe s kojim ciljem? Kakvim riječima i emocijama? Kolikom svjesnosti o posljedicama?
Odgovori na ova pitanja nisu važni. Oni su ključni, kako bi moj suprug rekao: “To ti je sve.”
On me naučio da svađe kakve sam do tada poznavala i u kojima sam sudjelovala nisu korisne. Ne služe ničemu. Nisu ni na čiju izgradnju i ne rješavaju niti jedan problem. Samo produbljuju rane i stvaraju nove ponore i besmisao između dvoje ljudi. Pokazao mi je da je itekako moguće pravilno usmjeriti bijes i gorčinu i učiniti ih emocijama koje ukazuju na čemu ti je raditi dublje, a ne upotrijebiti ih kao oružje.
Moguće je promijeniti sve. Promijeniti svoj karakter uz nekoga. Razbistriti pogled na komunikaciju i odnose. Postati ona žena kojoj si se oduvijek potajno nadala da možeš biti.
Kako?
Željom koju potiče samo iskrena ljubav i čežnja da postaneš najinspirativnija verzija sebe. Ogromnim trudom i radom na promjenama tvrdokornih navika i uvjerenja. Ulaganjem vremena u učenje.
I vjerujte mi na riječ, vrijedit će svake uložene sekunde.
